Nakon čitanja ulomka Učiteljica iz romana Zagrebačka priča Blanke Dovjak-Matković učenicima je bilo drago što se njihov rukopis više ne vrednuje onako kako se nekad vrednovao i što ne moraju učiti krasopis.

Vrhunac projekta bio je intervju s bakama i djedovima. Učenici su trebali pripremiti pitanja i razgovarati s bakom ili djedom, prikupiti podatke, uspomene iz školskih dana, fotografije te izraditi plakate ili izvješća.

I što su naši učenici saznali?

Predmeti su sredinom prošlog stoljeća bili slični onima koje imaju naši učenici. Nisu imali Informatiku, ali su imali Domaćinstvo. TZK su imali, ali se često zvao Fizički odgoj. Dvorane često nisu imali pa su vježbali u učionicama.

Voljeli su igrati graničara, crvene kraljice, žandara i lopova…

Osim engleskoga jezika, često su učili i njemački ili ruski jezik.

Bake i djedovi nisu imali toliko udžbenika, a neki nisu imali ni bilježnice, već su pisali kredom na pločicama.

Često su morali pješačiti i po nekoliko kilometara do škole koja je bila vrlo skromna, ponekad tek s dvije ili tri učionice. U učionicama su se grijali na drva, a učenici su bili zaduženi za stavljanje drva u peć.

Naši su učenici saznali što su to „packe“ te kome su se i na koji način dijelile. Također, saznali su da su bake i djedovi, ako nisu poštivali pravila, za vrijeme nastave morali stajati u kutu ili za kaznu ostajati u školi nakon nastave.

Neki od baka i djedova su i bivši učenici naše škole pa smo imali prilike čuti kako je bilo u „Šenoi“ prije 60-ak godina.

Većini učenika se čini da je njima danas lakše jer im je škola u blizini, imaju tehnologiju pomoću koje lakše dolaze do informacija i nema fizičkog kažnjavanja.

Iako im nije bilo lako, mnoge su bake i djedovi potvrdili onu staru izreku: Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.

Učenici šestih razreda i njihove učiteljice Lucija Hader i Ana Omazić Miškić zahvaljuju svim bakama i djedovima na pomoći u ostvarivanju projekta!