SUSRET S PISCEM

Danas smo imali izuzetan sat hrvatskoga jezika jer smo uz lektirno književno djelo dobili priliku i izravno upoznati autora. Dakle, 28.2.2012. našu školu je posjetio Dubravko Jelačić Bužimski, poznati hrvatski pisac. Srdačno smo ga dočekali i „okitili“ učionicu hrvatskog jezika svojim radovima. S pozornošću je slušao i gledao scensku izvedbu dramatiziranog dijela romana „Sportski život letećeg Martina“ koju su uprizorili učenici sedmih razreda.

Rođen je 25. ožujka 1948. u Zagrebu kojeg beskrajno voli. Studirao je na Pravnom fakultetu koji mu, kako kaže, nije pomogao u životu, tj. ne bavi se poslom koji zahtijeva Pravni fakultet. Pisanje mu je rekreacija, hobi. Tvrdi kako pisanjem ostvaruje zavidnu količinu koncentracije koja mu je, zapravo, i omogućila trenutni uspjeh.

Karijeru započinje pisanjem pripovjedaka, no ubrzo piše i djela za kazališne daske, ali nakon nekog vremena osjeća potrebu za ponovnim vraćanjem prozi. Do sada je objavio „trilogiju o Martinu“, kako rado naziva tri svoja romana. Prva knjiga već spomenute trilogije je „Sportski život letećeg Martina“. U planu je to trebalo biti i jedino njegovo djelo, no na nagovor dobroga prijatelja Ivana Kušana, napisao je još dva djela -  „Balkanska mafija“ i „Martin protiv CIA-e i KGB-a“.

Svoje prvo djelo objavio je 1984. Kaže da je čarolija pisanja, zapravo, spontanost te ni u jednom trenutku ne zna i ne želi znati što će se dogoditi na sljedećim stranicama. Početak pisanja mu je uvijek težak. Kroz glavu se neprestano vrti strah od „praznog ekrana“. S vremenom, strah se gubi, a vjera u sebe jača. Na pomisao o pisanju dovela ga je sudbina te i sam nije znao da će jednog dana postati pisac zbog čega je danas ponosan.

Za prvo djelo motivirali su ga književni junaci njegovoga djetinjstva – Petar Pan te Robin Hood. Njihovim karakteristikama htio je ukrasiti osobine glavnog junaka svoje trilogije – Martina. Želio ga je uvesti u brojne pustolovine na kojima će ga sputavati brojni negativci s osobinama ljudi koje poznaje. Martinov „bezimeni“ djed okarakteriziran je osobinama piščeve mašte. Svoga djeda, nažalost, nije upoznao, ali je kroz djela dobio mogućnost opisati ga na svoj način, kako želi. Zanimljivo je kako se radnja prvog dijela većinom odvija na stvarnim lokacijama Gornjega grada (Veronikina kuća, fontana…). Pisac je prenio mnogo svojih mišljenja, stavova te reakcija na postupke i karakter likova. Jedna takva činjenica je „Knjiga o džungli“ koju obožava, kao i Martin.

Priznao je kako ipak postoji djelo koje mu je najviše priraslo srcu u cijeloj trilogiji. To je i posljednje – „Martin protiv CIA-e i KGB-a“, a kao razlog navodi kako ga je to djelo najviše „namučilo“.  Ondje je napravio veliku grešku. Naime, napisao je prvih 70 stranica, a zatim ih je spremio u ladicu te se nije bavio njima pola godine. Jednostavno, izgubio je inspiraciju i nit koju više nije mogao pronaći. Kasnije se vratio pisanju toga djela, ali mu nije uspijevalo od ruke. Morao je ponovo početi pisati služeći se starim konceptom. Iz toga je naučio da ne smije raditi velike stanke. U tom djelu trilogije uveo je Martina u borbu protiv „nepobjedivih“ – CIA-e te KGB-a. Smatra da te jake organizacije svoje ljude iskorištavaju za prljave stvari, pa je to i jedan od razloga za pisanje tog djela.

Naveo nam je neke od zanimljivosti prilikom pisanja. Dakle, Martin je putovao svijetom i našao se čak u Nikaragvi, na aerodromu kojeg je opisao slijedeći maštu, a igrom slučaja taj aerodrom zapravo i izgleda prema navedenom opisu. Mašta čuda radi, zar ne? Druga zanimljivost je zanimljiv završetak djela, odnosno cijele trilogije. Nema namjeru više pisati o tom liku. Naime, pisac je osjetio kako je Martinu bio dobar „literarni“ otac te je sada na njemu da se kao punoljetna osoba brine sam za se. Bila je čak ideja da napiše djelo o Martinu kao odrasloj osobi, no ubrzo je odustao. Svojom trilogijom zadivio je brojne čitatelje, uključujući i mene.

Pisac nas je svojim zanimljivim te nadasve iskrenim i jednostavnim pristupom, zaista, impresionirao. Pokazao je svoju jedinstvenost i književnu veličinu, a na nama je da sadržaje zanimljivih književnih djela uklopimo u osobni život.

Luka Karlić, 7.a